"SCH je: najautentičniji, najintenzivniji, najneobičniji, najradikalniji, najozbiljniji, najavangardniji, najalternativniji, najkultiviraniji, najkontroverzniji, najkomplikovaniji, najutopističkiji, najdosljedniji, odnosno nesumnjivo najznačajniji i najbolji... alternativni bend, fenomen, projekt, umjetnički koncept, ideja i realizacija u historiji Bosne i Sarajeva."

Ne, nisu ovo riječi iz kakvog leksikona bosanske muzičke/rock/pop/votever scene niti iz nekog članka o najznačajnijoj pojavi domaćeg undergrounda IKADA objavljenog u kakvom stranom magazinu kome bi trebalo objasniti ko je i šta je taj SCH. Ne, ništa od toga. Ovo su riječi koje stoje na početku knjižice koja dolazi uz CD sa odštampanim novim, duplim albumom "Eat This!" sarajevskog benda SCH.

Prilično samoljubivo, zar ne?

Ne želeći ulaziti u to ko je autor citiranih riječi, Teno ili neko drugi, odštampati ovakvo samohvaljenje na prvoj stranici bookleta, nečega što obavezno otvorimo prije nego čujemo bilo šta sa CD-a, krajnji je bezobrazluk i u normalnim okolnostima zaslužilo bi oštar prezir. No, kako je sporni citat osvanuo u bookletu svojevrsnog Benda Izuzetka (u kome ga god kontekstu posmatrali), izuzimanje i po ovom pitanju nije jedna od već jedina opcija.

Osim toga, u navedenom citatu, zamislite, nema ničeg neistinitog. Ako mene pitate, SCH zaista jeste sve pobrojano, pa i puno, puno više od toga. Opet, džaba sve to kad za njegovo postojanje u našoj državi zna otprilike, mmm, paaa, svakiii... 10000. stanovnik. Još slikovitije: omjer ljudi koji znaju za SCH izvan i onih iz BiH vjerovatno je višestruko veći u korist ovih prvih. Plus, što ga više cijene. A radi se o istinskom kulturnom blagu naše zemlje koje, po ko zna koji put, nismo u stanju da prepoznamo, sve dok to drugi ne učine.

Iako sam stava da pričanje o statusu SCH u domovini predstavlja moralnu obavezu svakoga ko pretenduje na pisanje o tom bendu, prisiljen sam moraliziranje i domišljavenje "pa, kakvi smo to ljudi" teorija ovdje prekinuti i ostaviti za neku priliku sa više prostora, a prioritet dati predmetu ovog teksta - novom izdanju SCH, dakle.

"Eat This!" drugi je album SCH u novoj, post-praškoj fazi postojanja benda. Izdan je u katalogu mlade izdavačke kuće BuyBook, a police malobrojnih domaćih CD shopova (kod pirata ga nema!) ugledao je novembru.

Album dolazi na dva CD-a prigodno obojenih u crnu i bijelu pa bez zabune u daljem tekstu možemo govoriti o Crnom i Bijelom disku.

Bijeli disk je, kako se može pretpostaviti, nešto "nježniji", protočniji, otvoreniji i uopšte "sjajniji" dio albuma. Mjestimične melodične pop-strukture Bijelog diska zvuče sjajno ukomponovane u nešto što bi se komotno moglo zvati "prepoznatljivim SCH zvukom", esenca čega je glas Senada Hadžimusića - Tene i distorzirane gitarske minijature. Od stvari na ovom disku se ponajprije izdvaja furiozni ulazak u album "Birthing Babies On The Sly" gdje se čvrsti sinkopirani fake-techno ritam sudara sa Teninim skoro rezigniranim načinom pjevanja stihova Sashe Skenderije sa kojim je sarađivao i na prethodnom odličnom albumu "Vril".

Sljedeće stvari koje vrijedi spomenuti su petominutna laganica "Blur", koja zvuci kao brundajuci Tricky koji najednom otkriva Depeche Mode s početka karijere i Canovski kraut-rock, zatim čvrsto acid-noise remekdjelce "Invisible Worm", te predivna flamengo-susreće-sevdalinku(?!) balada "Dying For You". Kada poslušate ovu potonju stvar onda vam neće biti čudne tvrdnje nekih muzikologa da su feeling sevdalinke u Sarajevo i Bosnu u srednjem vijeku sa sobom donijeli Sefardi bježeći pred španjolskom Inkvizicijom (Nobody expects Spanish Inquisition! - op.a.).

Crni disk, za razliku od prvog, ne obiluje iole prijemčivijim zvucima ili "sjajnošću" već je riječ o generalno mračnijem, pesimističnijem, eksperimentalnijem, ambijentalnijem i zatvorenijem dijelu albuma. Iako nedvojbeno prosječnom uhu neslušljiviji nego Bijeli, Crni se disk vremenom pokazao kao najmanje jednako kvalitetan dio albuma. Na njemu se možda već sada mogu nazrijeti novi pravci u kojima će se razvijati zvuk SCH.

Čvrsti njemački techno zvuk kao preovladavajuci zvučni motiv Bijelog diska na Crnom je zamijenjen sa ambijentalnim i eksperimentalnim zvucima, ponajbližim onome što je u karijeri radio sjajni britanski eksperimentator Aphex Twin ("obrađen" u jednom od prvih izdanja Muzike na struju). Tako desetominutna otvarajuća ambijentala ponajviše podsjeća na neke stvari sa Aphexovih "Selected Ambient Works vol.2", dok četiri eksperimentalne instrumentalne, te ništa manje ambijentalne stvari/teme naslovljene sa "Waxing The Dolphin" prizivaju sjećanje na kasnije Aphexove radove.

Pored ovih eksperimentalnih stvari sa Crnog diska vrijedi izdvojiti i dvije prelijepe minimalisticke goth-balade, "Prozac" i "Days In, Days Out", te jednu od najboljih stvari SCH uopšte (iako kandidata za tu titulu ne manjka ni na jednom od ovih diskova) "Faith" čiji zastoj u ritmu na oko minutu i 40 sekundi od početka, a zatim prebacivanje u brzinu više predstavlja jedan od najboljih zvučnih artefakata koje su uši autora ovih redova ikada čule.

Nemoguće je oteti se dojmu kako je Teno (sa saradnicima) na novom albumu svog benda ponovo, po ko zna koji put, uspio nadrasti scenu iz koje je ponikao i nastavio nam isporučivati isključivo remek-djela.

SCH je bend, složiće se sa mnom mnogi, koga je teško kritikovati jer ne daje često šansu za to. "Eat This!" je po sudu vašeg autora kreativni je vrhunac njegove dosadašnje karijere i, ako ima ikakve pravde, trebao bi naći mjesto pri vrhu svih decenijskih listi najboljih albuma.

Na kraju ovog teksta, koji je nastajao pod ponovnim preslušavanjem recenzirane ploče, teško se oteti utisku da ovako dobar bend Sarajevo i Bosna nisu zaslužili.

Ocjena: * * * * * (pet zvjezdica od pet)