Preslusavajuci iznova novi SCH album Vril sve vise postajem svjestan nevjerovatnog donquijoteovkog entuzijazma i povjerenja u svijet koje je Teno morao imati da bi isfurao ovakav album.

Kao i sve prethodne, uostalom.

I cini mi se da sa Vrilom SCH promijenio tek po povrsini i po strukturi beata. Nesto se, u medjuvremenu, desilo sa svijetom, nesto se ocigledno promijenilo. Ka gorem, u svakom slucaju, ka zasicenju, ravnodusnosti i povrsnosti.

Kako god da bilo, novi SCH mi jos uvijek djeluje neusporedivo utopisticnije, uvjerljivije i konzistentnije od uzeg i sireg okruzenja u kojem djeluje.

Slusajuci najnovije SCH demove (remixe Hat off Mister i Faith - bonuse za oktobarsku Vril turneju) prisjetio sam se neobicnog albuma Chiastic Slide od Autechre-a (1997.). Zaintrigitala me je slicnost industrijom obojene techno ambijentale Chiastic Slide-a i najnovijih SCH demova (novi SCH demovi zvuce doduse ponesto tvrdje od Chiastic Slide-a, ali core je veoma srodan). Utoliko vise sto sam nedavno u jednom emailu, onako uzgred, pitao Tenu za Autechre i on nije znao za band.

I onda nesto kontam kako je tzv. ALTERNATIVNA SCENA zakrzljala u zadnjih pet-sest godina.

Iako se "u domacoj radinosti" snima i producira vise nego ikad, iako je na raspolaganju Mreza i dosad nevidjene mogucnosti za razmjenjivanje materijala i informacija, iako se i dalje pojavljuju kvalitena, nekonvencialna i nadahnuta ostvarenja - cini mi se da alternativa i podzemlje nisu nikad bili u jadnijem stanju. (Sa izuzetkom neo-nazi undergrounda koji, naprotiv, dozivljava procvat u cyberspaceu i po mentalnim i dusevnim gnojistima degenerirane suburbane mladezi.)

Mocna masmedijska industrija je u posljednjoj deceniji defintitivno isfiltrirala scenu na uspjesne i ostale koji svim silama nastoje postati uspjesni. Tim je uspostavljena ultimativna mjera svih furki i defintitivno je dokinut utopisticki antagonizam alter i main streama, podzemlja i nadzemlja. Tako je otisla u k. cjelokupna alter-furka i sva ona ganutljiva buntovnicka underground zvaka.

Masmediji vise ne "falsificiraju stvarnost", nisu vise njezinim iskrivljenim i izmanipuliranim odrazom, kako smo to nekad naivno mislili. Lako smo se (do gadjenja lako!) pomirili s cinjenicom da je "stvarnost" postala pukim falsifikatom medija, tek iskrivljenim i nesavrsenim odrazom medijske slike svijeta.

Podzemlje i alternativa su postojali onoliko dugo i u onoj mjeri u kojoj je u nama postojala vjera u sopstvenu autenticnost, u vlastitu, neizmanipuliranu i neiskrivljenu, stvarnost.

Konacno smo i sami postali vlastiti falsifikat, uljuljkani u udobnost konzuma i usecerene slike sebe samih u odrazu tv ekrana. Ravnodusnost, povrsnost i zasicenje su cijena kojom placamo tu udobnost.

Homeopatski trag nekadasnje alternativne scene se ponekad moze nazrijeti u popularnoj kvazi-podjeli na progresivu i regresivu. Ali i ovdje se radi samo o jos jednoj podvali masmedijske industrije. Glavni kriterij po kojem se neko svrstava medju regresivce ili medju progresice je ociglednost entertainmentske teznje. Regresiva ima neskrivenu komercijalnu ambiciju, dok je u progresive ta ambicija nesto sofisticiranija, umotana u egzotiku, kakofonijski celofan ili u kakvu pseudointelektualnu zajebanciju. Podjela na progresivu i regresivu pritom nije apsolutna, postoji samo kao pod-podjela u vec utvrdjenim okvirima "uspjesnih" i "onih sto nastoje postati uspjesni". Progresivce iz kategorije uspjesnih, pod markentiskim labelom "altrenativa i underground", profurava na trzistu sama medijska masinerija. Nasuprot (tocnije - u susret) njima su progresivci iz kategorije "jos uvijek neuspjesnih", tzv. nezavisna scena koja samu sebe cesto smatra za "pravi" underground i alternativu "oficijelnoj" alternativi.

Notorna je medjutim cinjenica da se danasnja "nezavisna scena" svela uglavnom na klupske i internetovske radionice za proizvodnju alternativnog masmedijskog repromaterijala i rezervnih dijelova za MTV. Jedino sto danasnju nezavisnu scenu odrzava u zivotu je nada da ce se u nju jednom spustiti / nasurfati kakav MTV2 producent i lansirati je u domenu "uspjesne progresive".

Furka "nezavisnih progresivaca" se tako svela na poetiku marketinskih portfolija kojima ocajnicki zatrpavaju svoje web stranice i razasilju ih na adrese mainstream producenata. Furka uspjesnih progresivaca je transfer iz MTV2 i Vive na MTV1 i CNN.

(Takav sam dojam stekao ne samo pracenjem prilika na tzv. domacoj nezavisnoj sceni i surfanjem po stranicama progresivnih bandova world-wide, ali takodjer posjecujuci praske i newyorske alter i underground klubove.)

Kako smo zatrpani lavinom informacija o novim izdanjima i kako smo postali zasiceni, ravnodusni i povrsni, nema vise ni zelje ni volje za gradjenjem i nadgradjivanjem furki, za razigravanjem konteksta. Tako cak i kronicari i tzv. kriticari progresivne scene vecinu vremna posvecuju pravljenju vlastitih filtera i konstatiranju "nove" i "drugacije" muzike i stilova. Bez odusevljenja, bez strasti, bez idejne platforme.

Progresiva se, generalno, pokusava progurati medju uspjesne egzotikom - alternativnim imageom i beatom, ne bi li se upecao kakav MTV skupljac potencijalnih trzisnih zanimljivosti. Ili ne bi li barem neki "progresivni kriticar" konstatiro pojavu kao zanimljivu i uvrstio je u svoje privremene klasifikacije.

I to sve vise slici na skok s motkom. Ko ce brze, vise, snaznije. Drugacije i neobicnije. Uspjesnije! Pritom je i skok s motkom bitno limitiran tim koliku i kakvu motku imas. Mozes imati potencijal za obaranje rekorda ko Bubka, ali ako ti je motka kratka, krhka i neelasticna (hardware & software), dzaba ti sve. Tako i cijeli taj alter-olimpizam sve vise postaje prica o motkama, a sve manje o bubkama.

Vecina nekadasnjih poklonika "elektricne" alternative rezignirano su digli ruke od pracenja scene i ucahurili su se u cinizmu, sarkazmu i alter-nostalgiji. Meta njihovog apriornog nipodastavanja je po pravilu "umjetna, prazna i zaglupljujuca" samplirana muzika (techo, house, acid, trance, rave, jungle, break-beat itd.). Ali opozicijskom i pakosnom stavu ostarjelih podzemljasa vecinom nedostaje konstruktivnost i u njihovom slucaju se uglavnom radi o banalnom procesu starenja uha i duha.

Posljednji stadij u totalnoj razgradnji alternativne scene su alter-pop hemafroditi. Radi se o rapidno narastajucuj cool-rasi. "Cool-rasa" je svojevrsna evolucijska anomalija nastala vjestackim mutacijama u tvornicama coolnessa. Pripadnici ove mutantske vrste su regrutirani iz urbanih i suburbanih sredina, a njihova maligna pojava i ekspanzija su u direktnoj svezi sa trzisnom utilizacijom interneta, techna/housea i hip-hopa (mada se za prvu uspjesnu implementaciju ove posasti moze smatrati slucaj Nirvana). Trenutno bozanstvo cool-rase je Eminen, a za status polubozanstava se posljednjih godina utrkuju npr. Daft Punk i Chemical Brothers. U ex-Yu se cool-rasa tek konsolidira, a prve karizmaticne cool naznake i ambicije pokazuju npr. Edo Maajka i Adi Ornament.

Cool-rasa se fura na progresivno, urbano i na sofisticirani design. Oni su u pseudo-opoziciji regresivnim omladincima i omladinkama iz sloja masovnih konzumenta pop i folk kulture. Oni nezustavljivo prodiru u infrastrukturu masovne zabave i potrosnje preko alternativno-komercijalnih tv programa, radio stanica i casopisa, pa sve do festivala progresivne muzike. Cool-rasa tako biva rasprsena u supkulturnu biosferu kao bojni otrov, kao patogeni virus. Njezinim posredstvom je izvrsena komercijalizacija i zabavljacka kontaminacija posljednjeg preostalog ostrvceta autenticne urbane supkulture i nezavisne muzicke scene.

Iako vise ne postoji autenticna alternativna scena, nista manje se i dalje pojavljuju kvalitetna, nekonvencialna i nadahnuta ostvarenja iz domene progresivne muzike, a znatan dio njih dolazi iz kucne radinosti i nezavisne produkcije. Pojavljuju se i nestaju u magli sveopce ravnodusnosti i zasicenosti i u bespucima cyberspacea. Kako su tehnologije uznapredovale i postale dostupne, sve je lakse istrazivati izraz, producirati i objavljivati. Kreativnost je danas vise nego ikad usmjerena na konceptualizaciju i kontekstualizaciju. A, paradoksalno, sve je manje uvjerljivih konteksta, sve manje originalnih koncepata.

U takvom ambijentu i okolnostima se pojavio Tenin novi utopisticki projekt Vril. Kao i nakon objavljivanja prethodnih SCH izdanja, i ovaj je put u prvim reakcijama ostala gotovo sasvim neprimijecena nuznost novog SCH albuma. U desetak dosad objavljenih prikaza dosta podrobno je referirana njegova genericka pripadnost raskrizju muzickih stilova (industrija-techno-noise-psihodelija), kao i odmak u odnosu na prethodna SCH izdanja i suvremene glazbene tokove. Neki od nadahnutih prikazivaca su uocili slojevitost Vrila, tj. slozenost njegove strukture i "poruke", a neki su se dotakli i semantickog, poetskog i historijskog aspekta price o Vrilu. Ono sto se za sve prikazivace novog SCH albuma pokazalo kao nerjesiv problem bilo je smjestanje Vrila u kontekst danasnje scene. Isti problem su doduse imali i prikazivaci ranijih SCH ostvarenje i to zbog same neobicnosti i unikatnosti Teninog umjetnickog i intelektualnog poduhvata. Ali u konstelaciji nekadasnje alternative i podzemlja, SCH je po pravilu bio prepoznavan kao jedan od nosnih stubova scene, svojevrsni zivi alter-monument. Vril, medjutim, ne pripada vise nigdje osim vlastitom kontekstu autonomnog umjetnickog djela i hermeticnom opusu ekstravagantne pojave zvane SCH.

Dopustimo na kraju takvu mogucnost (koja u slucaju SCH nikad nije sasvim iskljucena!) da je i novi album Vril "fragment jedne umjetnicke ideje koja je svoj stvarnosni finale dozivjela u onom sto se dogodilo s vanjskim svijetom", kako je jednom davno o Teni napisao M. Jergovic. Zamislimo da uskoro Hyperboreanci stvarno izadju iz svojih polarnih pecina a nebo prekriju nacisticki leteci tanujri, tj. da i ovaj put "stvarnost dovrsi ono sto je Teno zapoceo".

Bio bi to samo jos jedan (sasvim izlisan) dokaz da je "stvarnost" jedini relevantan referens za SCH i da je SCH upravo zbog toga sasvim irelevantna pojava za "vanjski svijet". Tj. da se "vanjski svijet" nalazi totalno izvan konteksta.

P.S.

Steta sto Teno ipak nije u svaki primjerak Vrila zapakirao i po jednog NAZI E.T.-ija koji bi svakog ko otvori CD odmah maznuo u glavu kakvim meteoritom, pritom ga zaslijepivsi kosmickim zracenjem i momentalno zaglusivsi sampliranom distorzijom kakvog Big Banga.

(Grafika posudjena sa rathergood.com © Joel Veitch)