Preslusavajuci
iznova novi SCH album Vril sve
vise postajem svjestan nevjerovatnog donquijoteovkog entuzijazma i
povjerenja u svijet koje je Teno
morao imati da bi isfurao ovakav album.
Kao i sve
prethodne, uostalom.
I cini mi se da sa Vrilom
SCH promijenio tek po povrsini i po strukturi beata. Nesto se, u medjuvremenu, desilo sa svijetom, nesto se ocigledno promijenilo. Ka gorem, u svakom slucaju, ka zasicenju, ravnodusnosti i povrsnosti.
Kako god da bilo, novi SCH mi jos uvijek djeluje neusporedivo utopisticnije, uvjerljivije i konzistentnije od uzeg i sireg okruzenja u kojem djeluje.
Slusajuci
najnovije SCH demove (remixe Hat off Mister i
Faith - bonuse za oktobarsku Vril turneju)
prisjetio sam se neobicnog albuma Chiastic Slide
od Autechre-a (1997.). Zaintrigitala me je slicnost
industrijom obojene techno ambijentale Chiastic Slide-a i najnovijih
SCH demova (novi SCH demovi zvuce doduse ponesto tvrdje od Chiastic
Slide-a, ali core je veoma srodan). Utoliko vise sto sam
nedavno u jednom emailu, onako uzgred, pitao Tenu za Autechre i on nije
znao za band.
I onda nesto
kontam kako je tzv. ALTERNATIVNA SCENA
zakrzljala u zadnjih pet-sest godina.
Iako se "u domacoj
radinosti" snima i producira vise nego ikad, iako je na raspolaganju
Mreza
i dosad nevidjene mogucnosti za razmjenjivanje
materijala i informacija, iako se i dalje pojavljuju kvalitena,
nekonvencialna i nadahnuta ostvarenja - cini mi se da alternativa i
podzemlje nisu nikad bili u jadnijem stanju. (Sa izuzetkom neo-nazi
undergrounda koji, naprotiv, dozivljava procvat u cyberspaceu i
po mentalnim i dusevnim gnojistima degenerirane
suburbane mladezi.)
Mocna
masmedijska industrija je u posljednjoj deceniji defintitivno isfiltrirala
scenu na uspjesne i ostale koji svim silama
nastoje postati uspjesni.
Tim je uspostavljena ultimativna mjera svih furki i defintitivno je dokinut utopisticki antagonizam alter i main streama, podzemlja i nadzemlja. Tako je otisla u k. cjelokupna alter-furka i sva ona ganutljiva buntovnicka underground zvaka.
Masmediji vise ne "falsificiraju stvarnost", nisu vise njezinim iskrivljenim i izmanipuliranim odrazom, kako smo to nekad naivno mislili. Lako smo se (do gadjenja lako!) pomirili s cinjenicom da je "stvarnost" postala pukim falsifikatom medija, tek iskrivljenim i nesavrsenim odrazom medijske slike svijeta.
Podzemlje i alternativa su postojali onoliko dugo i u onoj mjeri u kojoj je u nama postojala vjera u sopstvenu autenticnost, u vlastitu, neizmanipuliranu i neiskrivljenu, stvarnost.
Konacno smo i
sami postali vlastiti falsifikat, uljuljkani u udobnost konzuma i usecerene slike sebe samih u odrazu tv ekrana. Ravnodusnost, povrsnost i zasicenje su cijena kojom placamo tu udobnost.
Homeopatski trag nekadasnje
alternativne scene se ponekad moze nazrijeti u popularnoj kvazi-podjeli na progresivu i regresivu. Ali i ovdje se radi samo
o jos jednoj podvali masmedijske industrije. Glavni kriterij po kojem se neko
svrstava medju regresivce ili medju progresice je ociglednost
entertainmentske teznje. Regresiva ima neskrivenu komercijalnu ambiciju, dok je
u progresive ta ambicija nesto sofisticiranija, umotana u
egzotiku, kakofonijski celofan ili u kakvu pseudointelektualnu zajebanciju.
Podjela na progresivu i regresivu pritom nije apsolutna, postoji samo
kao pod-podjela u vec utvrdjenim okvirima "uspjesnih" i "onih sto
nastoje postati uspjesni". Progresivce iz kategorije uspjesnih, pod
markentiskim labelom "altrenativa i underground", profurava na trzistu sama
medijska masinerija. Nasuprot (tocnije - u susret) njima su progresivci
iz kategorije "jos uvijek neuspjesnih", tzv. nezavisna
scena koja samu sebe cesto smatra za "pravi" underground i alternativu "oficijelnoj" alternativi.
Notorna je medjutim cinjenica da se danasnja "nezavisna scena" svela uglavnom na klupske i internetovske radionice za proizvodnju alternativnog masmedijskog repromaterijala i rezervnih dijelova za MTV.
Jedino sto danasnju nezavisnu scenu odrzava u zivotu je nada da ce se u nju jednom spustiti / nasurfati kakav MTV2 producent i lansirati je u domenu "uspjesne progresive".
Furka "nezavisnih progresivaca" se tako svela na poetiku marketinskih portfolija kojima ocajnicki zatrpavaju svoje web stranice
i razasilju ih na adrese mainstream producenata. Furka uspjesnih progresivaca je transfer iz MTV2 i Vive na MTV1 i CNN.
(Takav sam
dojam stekao ne samo pracenjem prilika na tzv. domacoj nezavisnoj sceni i
surfanjem po stranicama progresivnih bandova world-wide, ali takodjer
posjecujuci praske i newyorske alter i underground klubove.)
Kako smo zatrpani lavinom informacija o novim izdanjima i kako smo postali zasiceni, ravnodusni i povrsni,
nema vise ni zelje ni volje za gradjenjem i nadgradjivanjem furki, za razigravanjem konteksta.
Tako cak i kronicari i tzv. kriticari progresivne scene vecinu vremna posvecuju pravljenju vlastitih filtera i
konstatiranju "nove" i "drugacije" muzike i stilova. Bez odusevljenja, bez strasti, bez idejne platforme.
Progresiva se, generalno, pokusava progurati medju uspjesne egzotikom - alternativnim imageom i beatom, ne bi li se
upecao kakav MTV skupljac potencijalnih trzisnih zanimljivosti. Ili ne bi li barem neki "progresivni kriticar"
konstatiro pojavu kao zanimljivu i uvrstio je u svoje privremene klasifikacije.
I to sve vise slici na skok s motkom. Ko ce brze, vise, snaznije. Drugacije i neobicnije. Uspjesnije!
Pritom je i skok s motkom bitno limitiran tim koliku i kakvu motku imas. Mozes imati potencijal za obaranje rekorda ko
Bubka, ali ako ti je motka kratka, krhka i neelasticna (hardware & software), dzaba ti sve. Tako i cijeli taj
alter-olimpizam sve vise postaje prica o motkama, a sve manje o bubkama.
Vecina nekadasnjih poklonika "elektricne" alternative rezignirano su digli ruke od pracenja scene
i ucahurili su se u cinizmu, sarkazmu i alter-nostalgiji. Meta njihovog apriornog nipodastavanja je po pravilu
"umjetna, prazna i zaglupljujuca" samplirana muzika (techo, house, acid, trance, rave, jungle, break-beat itd.).
Ali opozicijskom i pakosnom stavu ostarjelih podzemljasa vecinom nedostaje konstruktivnost
i u njihovom slucaju se uglavnom radi o banalnom procesu starenja uha i duha.
Posljednji stadij u totalnoj razgradnji alternativne scene su alter-pop
hemafroditi. Radi se o rapidno narastajucuj cool-rasi.
"Cool-rasa" je svojevrsna evolucijska anomalija nastala vjestackim mutacijama u
tvornicama coolnessa. Pripadnici ove mutantske vrste su regrutirani iz
urbanih i suburbanih sredina, a njihova maligna pojava i ekspanzija su u
direktnoj svezi sa trzisnom utilizacijom interneta, techna/housea i
hip-hopa (mada se za prvu uspjesnu implementaciju ove posasti moze
smatrati slucaj Nirvana). Trenutno
bozanstvo cool-rase je Eminen, a za status polubozanstava se
posljednjih godina utrkuju npr. Daft Punk i
Chemical Brothers. U ex-Yu se cool-rasa tek konsolidira,
a prve karizmaticne cool naznake i ambicije pokazuju npr. Edo
Maajka i Adi Ornament.
Cool-rasa se fura na progresivno, urbano i na sofisticirani design. Oni su u pseudo-opoziciji regresivnim omladincima i omladinkama iz sloja masovnih konzumenta pop i folk kulture.
Oni nezustavljivo prodiru u infrastrukturu masovne zabave i potrosnje preko alternativno-komercijalnih tv programa, radio stanica i casopisa, pa sve do festivala progresivne muzike.
Cool-rasa tako biva rasprsena u supkulturnu biosferu kao bojni otrov, kao patogeni virus. Njezinim posredstvom je izvrsena
komercijalizacija i zabavljacka kontaminacija posljednjeg preostalog ostrvceta autenticne urbane supkulture i nezavisne muzicke scene.
Iako vise ne postoji autenticna alternativna scena, nista manje se i dalje pojavljuju kvalitetna, nekonvencialna i nadahnuta ostvarenja iz domene progresivne muzike, a znatan dio njih dolazi iz kucne radinosti i nezavisne produkcije. Pojavljuju se i nestaju u magli sveopce ravnodusnosti i zasicenosti i u bespucima cyberspacea. Kako su tehnologije uznapredovale i postale dostupne, sve je lakse istrazivati izraz, producirati i objavljivati. Kreativnost je danas vise nego ikad usmjerena na konceptualizaciju i kontekstualizaciju. A, paradoksalno, sve je manje uvjerljivih konteksta, sve manje originalnih koncepata.
U
takvom ambijentu i okolnostima se pojavio Tenin novi utopisticki projekt
Vril. Kao i nakon objavljivanja prethodnih SCH
izdanja, i ovaj je put u prvim reakcijama
ostala gotovo sasvim neprimijecena nuznost
novog SCH albuma. U desetak dosad objavljenih prikaza dosta podrobno je
referirana njegova genericka pripadnost raskrizju muzickih stilova
(industrija-techno-noise-psihodelija), kao i odmak u odnosu na prethodna
SCH izdanja i suvremene glazbene tokove. Neki od nadahnutih prikazivaca su
uocili slojevitost Vrila, tj. slozenost njegove
strukture i "poruke", a neki su se dotakli i semantickog, poetskog i
historijskog aspekta price o Vrilu. Ono sto se za sve prikazivace novog SCH albuma pokazalo kao
nerjesiv problem bilo je smjestanje Vrila u
kontekst danasnje scene. Isti problem su doduse imali i prikazivaci
ranijih SCH ostvarenje i to zbog same neobicnosti i unikatnosti Teninog
umjetnickog i intelektualnog poduhvata. Ali u konstelaciji nekadasnje alternative
i podzemlja, SCH je po pravilu bio prepoznavan kao jedan od nosnih stubova
scene, svojevrsni zivi alter-monument. Vril, medjutim, ne pripada vise nigdje
osim vlastitom kontekstu autonomnog umjetnickog djela i hermeticnom opusu ekstravagantne pojave zvane SCH.
Dopustimo na
kraju takvu mogucnost
(koja u slucaju SCH nikad nije sasvim iskljucena!) da je i novi
album Vril "fragment jedne umjetnicke ideje koja je svoj stvarnosni
finale dozivjela u onom sto se dogodilo s vanjskim svijetom", kako je
jednom davno o Teni napisao M. Jergovic. Zamislimo da
uskoro Hyperboreanci stvarno izadju iz svojih polarnih pecina a nebo
prekriju nacisticki leteci tanujri, tj. da i ovaj put "stvarnost dovrsi
ono sto je Teno zapoceo".
Bio bi to samo
jos jedan (sasvim izlisan) dokaz da je "stvarnost" jedini relevantan referens za SCH i da je SCH upravo zbog toga
sasvim irelevantna pojava za "vanjski svijet". Tj. da se "vanjski svijet" nalazi totalno izvan konteksta.
P.S.
Steta sto Teno
ipak nije u svaki primjerak Vrila zapakirao i po jednog
NAZI E.T.-ija koji bi svakog ko otvori CD odmah maznuo u glavu kakvim meteoritom, pritom ga zaslijepivsi kosmickim zracenjem i momentalno zaglusivsi sampliranom distorzijom kakvog Big Banga.
(Grafika posudjena sa rathergood.com © Joel Veitch)
(povratak na RECENZIJE)
| ©2002-2012 by SCH | | Updated July 2003 | | webmaster@sch.ba |
|