SCH tekstovi su počesto puni fantastičnog. Oni su i apstraktni. U njima se stvari samo posredno tiču realnosti. Ne tiču se ni autora. Autor ne vidi sebe kao sudionika. Radi se o slici. Bolje rečeno o "filmu". Autor ne daje svoju viziju stvarnosti. Niti zagovara nešto. Nema proročanskih tendencija, što je opet težnja drugih pjesnika. Ako se desi, sporedno je. Važna je atmosfera. Ne učestvuje u zadatom "filmu". Samo konstatira. Samo mašta. Čovjek koji se u tekstu VAGABONDS javlja kao akter unutar urbanog anarho-survivorskog ambijenta zametnute kavge ni oko čega, nije autor. Taj ambijent nije autorov ambijent. Čak mu je taj ambijent stran. I odvratan. To je ratni ambijent viđen '88. godine infracrvenim očima čovjeka koji ni u snu ne bi želio da se rat dogodi. I ne vjeruje, do posljednjeg momenta, u mogućnost stvarnog izbijanja rata, iako to postaje očigledno mnogo prije. To je šesto čulo čistog primitivnog straha, ne samo od smrti, od nužnog pokretanja, od nemira, već i od izopačenosti ambijenta, poremećaja plana, lošeg proračuna. Od para-života. (Ako u nekom tekstu fiktivnog sugovornika pitam, recimo: "Tko sam ja?", bilo bi glupo to protumačiti kako ja imam problema ontološkog tipa.)

Fantastičnu, ali i mitološku, sliku u tekstu THE DAY WHEN I WAS BORN ('88. god.) autor ocrtava kroz lik žene-vođe. "Film" je smješten u prahistoriju ili, može oboje, u dvadesetineki vijek. Svejedno je. Kažu da će jedan vijek u budućnosti biti vijek religije, ali neki drugi će, vrlo vjerojatno, biti vijek povratka biološkom stanju. Ili, ako hoćete, potvrde već postojećeg biološkog stanja. Sasvim je nebitno što su se, u međuvremenu, pojavile neke mašine, kompjuteri. Mitologija je nadjačala. Dakle, u ovoj slici maloprije spomenutog teksta vidi se lik vođe, ali ne, kao što je uobičajeno, muškarca, već lik žene, što je, opet, utjecaj ženskog dijela autorova bića. Iako za autora nema ničeg tajnovitog u ženi, ovdje se prikazuje kao da ima. Ovdje se vrlo vješto koristi činjenica da je za većinu muškaraca velika tajna i velika slabost upravo žena.

Ova žena je puna vrlina, a mane i fizički nedostaci su uzeti kao prirodna stvar i pretvoreni su u vrline.

Ona je fanatik i zločesta je. Mnogom muškarcu može biti zgodna. Ona je njima toliko zgodna da rado pristaju biti njeni podanici. Tako je i u životu. To je, recimo, prirodna upućenost. Ali k ženi, samo rijetkoj umjetnici. Lišenoj ljubomore. Ona, dakle, ima svoje muške podanike-vojnike. Svoju hordu. I oni su zločesti. Svi oni imaju žig. Žig zločina: "She spoke: We are the race, the white race, crowned race, we have to die for our master, for our strife, for triumph..." Najtragičnije za svakog ufuranog borca je poginuti u prvom okršaju. Ona upravo tako gine. Njeno tijelo biva spaljeno na lomači. Simbolički, ona izgara na lomači kao i svaka druga zla vještica.

E sad. Na kraju gotovo svakog teksta se javlja rasplet, olakšanje. Možda samo u jednom stihu, rečenici. Ovdje je dan kad ona umire kao sretan dan jer tog dana sam se rodio JA: "It was a happy day in the life of the world, that's the day when I was born". Tu se samo u zadnjem trenutku, upravo hičkokovski, pojavljuje autor, ali, za razliku od spomenutog, on snažno poantira ostavljajući potencijalnog čitatelja u nedoumici: "Što mu je ovo trebalo, kog kurca je na kraju uvalio sebe, je li on zločesti dečko ili Mahatma Gandi, i zašto bi, kog vraga, svijet bio sretan što je ona umrla ili što se on rodio?!?"

Bezze.

MAZOHIZAM I AGRESIVA. TOTALITARIZAM

Ovo troje se ogleda u više tekstova. Na primjer tekst NE DOZVOLI DA ZABORAVIM. Najteži oblik totalitarizma podrazumijeva da se pojedincu u glavu utuvi, a zatim zacementira - tj. vječno fiksira - saznanje da je vođa pravi Bog. Ali taj kojem to treba utuviti je već toliko opčinjen svojim "vrhovnim" da to ne može dokazati drukčije do svojom dobrovoljnom smrću. On takav jedan ekstremno čist osjećaj mazohističke privrženosti lahko pretvara u neumjerenu agresivnost, mržnju prema drugom, kad se to od njega zatraži. Ali uvijek ima onih koji sumnjaju. On će im to dokazati. Reći će: "Evo povedi me u polje i likvidiraj jednim hicem, ubije me i nikad ne dozvoli da zaboravim da je On Bog

Da je volja Moć Da je jedan Da je sila Da je volja Bogomolja Da ga želim Da ga hoću Da mu dajem sve što mogu Da je zemlja naša moćna Da je ljubav naša Za Njega vječna"

On traži da ga se ubije jer je to nasigurniji način da se dokaže odanost i najsigurniji način da se nešto fiksira u nečijoj glavi. Da se nikad ne zaboravi. Ustvari, jedini način da dokažete svoju ljubav i da ne zaboravite je da prestanete misliti, odnosno da umrete. Zato ljubav jest jednako smrt. Poput drugih, i ovaj tekst je višeznačan.

Ili recimo u tekstu VJERNOST. Ide kratko:

"...ti si grješnik Ja sam taj grijeh Podigni ruku, pokaži put Ja krenut ću putem kojeg odrediš... Ti imaš moć Zbog toga te vole Ti imaš novac Zbog toga ti podilaze Evo i ja Poslušat ću, učinit ću sve Samo mi kaži gdje moja draga leži"

Opet mazohizam. Ovaj put fini. Uduplo. Prema čovjeku o kojem ovisiš, ali i prema ženi kojoj si vjeran. Vjernost je puna mazohizma. Ovdje je olakšanje na kraju vrlo izraženo.

BOG

Bog je sve. Počesto spomenem Boga u svojim tekstovima. Uvijek u ambijentu prelijepe raskošne svjetlosti. "Ujutro kad krenem starom cestom ja želim da vidim samo Tebe moj Bože... Ne postoji jednostavno ništa što će spriječiti ostvarenje tvoje ideje. Zbogom." [ZBOGOM]

FANATIZAM

To su uvijek banalni oblici fanatizma. Prema vođi, prema partiji, prema nekom tzv. višem cilju... Sve su to stvari kojima se i danas, više nego ikad prije, manipulira.

LJUBAV

Ako je ljubav, onda je apsolutna. Ako nije, onda "Svemirom krstare otureni komadi nebeskih tijela i samo ponekad oni udaraju u tijela u poretku". [ŽENI]

APOKALIPTIČNOST

Apokaliptičnost je prisutna više u muzici, a manje u tekstovima. U pitanju je specifična buka dobivena posebnim studijskim postupkom. Ali ona je i suptilna. I inače je naš NOISE oplemenjen. Humaniziran. Naši su najbučniji komadi garnirani suptilnošću, "ne znaš je li autor žena-umjetnik ili muškarac-umjetnica". To je kao fini splet jedne od onih kompliciranih igara 17-18. stoljeća u kojoj se parovi približavaju i udaljavaju u predivnim figurama. Fini tonovi ranojesenjskih predvečerja. Ustvari, apokalipse nema mnogo. Samo u naručenim opisnim funkcionalnim temama. Samo u čistoj konstrukciji. Tamo gdje se traži matematičnost. Preciznost. Gdje je glazba lišena prostačkog imperativa rock'n'rolla. Tamo je i totalnost.

TENO 9. 94.

(povratak na SONGS & TALES)