I NAKON POTOPA - SCH

"Glazba je jedini nekorporalni ulaz u višu sferu svijesti, onu koja shvaća ljudsku vrstu, ali koju ljudi ne mogu shvatiti." (Beethoven)

Dvanaest (manje-više) kalendaraskih mjeseci nakon savršenstva posljednjeg albuma Eat This!, sarajevska skupina SCH nam podaruje novo, i svima nam jako potrebno, djelo Deluge And After. Sažetak je sljedeći: ovo je intimno, slojevito-jednostavno, sigurno i nadasve iskreno i SVJESNO djelo, afirmacija dosada postignutog, i ogroman korak naprijed, a s obzirom da je SCH svakako par svjetlosnih godina ispred njegova okruženja, ovaj album ih jednostavno stavlja na drugu planetu. Da, toliko dobro.

Idemo redom.

Album se zove Deluge And After. Poslije potopa? I poslije potopa? Šta poslije potpopa? Stanje poslije potopa? I poslije potopa - SCH? Poput insekta koji preživljava univerzalni nuklearni rat, ovaj Sarajevski sastav pokazuje takvu istrajnost i moć regeneracije i magnetizma da se ne može sumnjati u njegov nastavak i nakog neizbježnog, imanentnog, i željnog potopa; zato ovaj CD treba staviti u nekoliko vremenskih kapsula, dobro sakriti, možda ostaviti putokaze negdje, kako bi svi preživjeli insekti budućnosti imali šta slušati dok sazrijevaju u ljude, u esencijalnom smislu te riječi. SCH naravno nije od ovoga vremena onoliko koliko i jeste, isto tako (tj. pogotovo) sredine. I kao što je rečeno mnogo puta do sada, ova sredina baš i nije dostojna jednoga SCH. Možda nakon potopa, dakle.

Dalje, sam nosač zvuka (kako se nekada zvalo) je naravno pažljivo upakovan u još jedan iznimni SCH paket: uznemirujuće lijepa kombinacija tamno zelene i bordo boje, komplet sa slipcase-om, to je paket čija jednostavnost odaje sigurnost, čvrstoću ideje, ali i nemar prema dopadljivosti, jer ovo ipak dolazi sa druge, mnogo superionije planete. SCH, naravno, ne prave samo muzičke CD, već nam svako malo serviraju komad više svijesti i života, pa onda ni ne čudi njihova anti-dizajn estetika kompletnog proizvoda.

A sada sama srž.

CD laser će vam prvo pročitati 'Near You': pulsirajući spori ritam čistoga srca, izvan-zemaljsko pjevanje, i semi-tradicionalna melodija, poput možda ljubavne uspavanke nekog izgubljenog naroda, sada negdje na dnu oceana, ili ljubavne eulogije u trenutku vjenčanja mjeseca i sunca. Ili tako nešto. Uljuljavanje prekida agitantno-smirena gitara koja se isteže, proteže, zavija, čupajući drhtavu životnu svjetlost iz svakog digitalnog blokića zapisa.

Bez predaha u radu srca nastavlja 'Not Too Often', koja počinje kao otjelotvorenje nemirnog kontemplativnog lunarnog pred-sna stanja, prelamajući se, nakog kratkog svjesnog previranja, u metaforično katarzično donošenje odluke, odlučne samospoznaje i pobjede nad dnevnim snovima, dok bass u ritmu otkucaja srca priziva motoričnu gitaru i valove synth melodija, sama slika rađanja sunca i mira kojeg donosi.

Sunce nas prati i na našem putu u sjenoviti malteški grad 'Imdina', gdje nam tripovska krautrockerska, skoro-analogna synth melodija (odsvirana, ne programirana) uvodi stilizirani vokal koji nam propovijeda sigurnim jezikom o jednom ličnom hodočasću i pročisćenju, a gdje nas opet jednostavna ali zrela i slojevita zamalo-himnična melodija (himnična možda više u stadionskom smislu), zaključno sa lijepom gitarskom kodom i povratkom jednostavnih tema iščupanih sa nekog futurističkog dalekog istoka, ljulja i mazi natrag u javu.

Iz Imdine nas ravni ritam '130' vodi u drugu atmosferu, sličnu, ali ipak različitu, poput iznenadne eksplozije akumulirane i regenerirane energije nakon hodočasća. To je ritam ubrzanog adrenaliziranog srca, spoj mozga, tijela, esencije, "osjećaja" i osjećaja. Motorični ritam prelama škripa trance 'tepih-zvuka' koji raste i raste oko vas i u vama, i vozi i vozi, a na usputnim stanicama naskoče, tu i tamo, funk gitara, rani Underground Resistance techno-jazz motivi i synth linije, i zvuk suvremenog njemačkog techna poput Kompakt ili Kanzleramt. I sluša se i pleše se, rijetkost.

Slijedi kolosalna 'Long Night at Roxy', svakako 'centralna' točka albuma i skoro 30-minutno odmotavanje zvuka, od prividno jednostavne arhetipske elektronske baze u delikatno složenu beskonačnost divljih vibracija, mozaik zvučnih kolaža od kojih vam se glava zavrti u tamnoj ekstazi plesnoga podija. Međuigra raznih dijelova pjesme veoma je intuitivna, toliko da je teško razlučiti slojeve same stvari (što je velika rijetkost u ravno-kvantiziranoj glazbi današnjice), sve što čujete jeste cjelina koja vas mami i usisava poput Bermudskog trokuta. Koncipirana kao fragment jednoga DJ seta, '...Roxy' jeste Technics, Ecstasy, laseri, oznojena tijela, dim, derviški plesni zanos, i psihodelija poderanih gitarskih žica, set koji ne posustaje niti jednoga trena, bez obzira na povremeni nagovještaj totalnoga raspada, da biste na tom podiju iznenada osjetili zemljotres elektronske grmljavine basova i efekata. Ovo je tamo-negdje-frikovski techno, spravljen rukama čovjeka, istovremeno i renesansni i kozmički.

Album zatvara triptih pjesama 'Karim 1-3', po elegičnom tekstu Darka Cvijanovića (potpisnika 3 od 4 teksta na ovom albumu). Tretirani ženski vokal, poput eha povjetarca, prosipa se preko odsviranog loop-a mono-synth-a, i poput velike klizave spirale uvodi nas u prvi podzemni krug. Spiralni dojam se nastavlja u pjesmi Karim 2, izgrađenoj na istim temeljima, ali opet udaljavajući nas od njih dovoljno daleko, u mnogo nemirnije stanje, da bi nas u trećem polukrugu spirala (sada više bušilica koja duboko ore tlo) spustila negdje u tamno i nepoznato, a onda nas iznenada ostavila u samrtnoj tišini. Zemlja vam pod nogama zadrhti, potom popuca i raspori se, i kao da sasvim proguta i svu tugu. Dostojno teme.

Kraj.

U nekom imaginarnom idealnom svijetu, ovo bi bila zvučna kulisa naših zivota, no zadovoljimo se možda i činjenicom da ipak prava 'objektivna' glazba ovoga prostora živi slobodno u ovom komadu plastike, daleko od slijepih očiju i gluhih ušiju njegovog stanovništva. I možda je i bolje da je tako, jer ovo je zvuk namijenjen svjesnoj eliti (a da pritom nije elitistički), a ostali neka crknu u neznanju svom. Za sve njih kažemo: jedina prava želja koju u nama izaziva svako novo izdanje neke tamo tzv. domaće produkcije jeste da takav (i sve te) CD diskove ubacimo u tostere umjesto u plejere, u nevjerici i blagoj sažaljivoj frustraciji pred takvom nesvjesnom i debilno-opurtunističnom arogancijom tzv. domaćih stvaralaca, koji svi zajedno u blenderu ne bi mogli napraviti niti jedan djelić ovog diska. SCH CD u ruci, pogledate hrpu nepotrebnih i nadasve uvrjedljivih glazbenih ostvarenja naših 'scena' i jedino što možete pomisliti jeste: pih! Ako u vama, nevjernicima, SCH izaziva neku nelagodu i neugodnost, razmislite ponovno, jer kada je i gdje je to itko rekao da 'rock' (u onom nordijskom, kosmičkom, mitskom smislu) treba da bude udoban i pitak? SCH nije zvučna zidna tapeta za usputno slušanje dok igrate playstation, već objektivna i važna glazba.

Ovaj naš album iznova podsjeća na činjenicu da je SCH zvuk ujedno nov i utemeljen kako u prošlosti, prema kojoj se odnosi sa jednakim respektom i nipodaštavanjem, tako i u jednoj fantastičnoj budućnosti, u kojoj je čovjek potpun i svemoguć, a prema kojoj se odnosi sa dužnim strahopostovanjem. Ta je budućnost, ako već ne nadohvat ruke, barem jasno nagovještena u ovom djelu. Poslije potopa se ona možda i bude realizirala, a tada će, kao što rekosmo, njen glazbeni soundtrack biti spreman u obliku ovog, i svih ostalih, djela SCH.

Najbolje slušati u potpunom mraku, dok se molite za tu istu budućnost. Superhuman.